Razumijevanje i Pamćenje

Sjećanje je pokušaj pohranjivanja u um ono što smo vidjeli i čuli, ono što smo pročitali, ono što su nam druge osobe rekle, ono što nam se dogodilo, itd. itd. itd.

Nastavnici i nastavnice žele da njihovi učenici i učenice pohrane u svoje pamćenje njihove riječi, njihove fraze, ono što je napisano u školskim udžbenicima, cijela poglavlja, preopterećujuće zadatke, sa svim njihovim tačkama i zarezima, itd.

Polaganje ispita znači prisjećanje onoga što su nam rekli, onoga što smo mehanički pročitali, verbalizirati pamćenje, ponavljati kao papagaji, are ili tigrice, sve što imamo pohranjeno u pamćenju.

Potrebno je da nova generacija shvati da ponavljanje kao ploča na radiokonzoli sve snimke napravljene u pamćenju, ne znači da smo u potpunosti razumjeli. Sjećanje nije razumijevanje, beskorisno je sjećati se bez razumijevanja, sjećanje pripada prošlosti, nešto je mrtvo, nešto što više nema života.

Neophodno je, hitno i od vitalnog značaja da svi učenici i učenice škola, koledža i univerziteta zaista razumiju duboko značenje dubokog razumijevanja.

RAZUMIJEVANJE je nešto neposredno, direktno, nešto što intenzivno doživljavamo, nešto što iskusimo vrlo duboko i što neizbježno postaje prava unutarnja OPRUGA svjesne akcije.

Sjećanje, prisjećanje je nešto mrtvo, pripada prošlosti i nažalost postaje ideal, moto, ideja, idealizam koji želimo mehanički imitirati i nesvjesno slijediti.

U PRAVOM RAZUMIJEVANJU, u dubokom razumijevanju, u intimnom razumijevanju suštine postoji samo unutarnji pritisak svijesti, stalni pritisak rođen iz esencije koju nosimo unutra i to je sve.

Autentično razumijevanje se manifestira kao spontana akcija, prirodna, jednostavna, oslobođena depresivnog procesa izbora; čista bez oklijevanja bilo koje vrste. RAZUMIJEVANJE pretvoreno u TAJNU OPRUGU akcije je fenomenalno, predivno, poučno i suštinski dostojanstveno.

Akcija zasnovana na sjećanju na ono što smo pročitali, na ideal kojem težimo, na normi, ponašanju koje su nas naučili, na iskustvima akumuliranim u pamćenju, itd., je proračunata, ovisi o depresivnoj opciji, dualistička je, zasniva se na konceptualnom izboru i neizbježno vodi samo do greške i boli.

To da se akcija prilagodi sjećanju, to da se pokuša izmijeniti akcija kako bi se poklopila s sjećanjima akumuliranim u pamćenju, nešto je artificijelno, apsurdno bez spontanosti i što nas neizbježno može odvesti samo do greške i boli.

To da se polažu ispiti, to da se prolazi godina, radi svaki glupan koji ima dobru dozu lukavosti i pamćenja.

Razumijevanje predmeta koji su proučavani i u kojima ćemo biti ispitani, nešto je vrlo različito, nema nikakve veze s pamćenjem, pripada pravoj inteligenciji koju ne treba brkati s intelektualizmom.

One osobe koje žele zasnivati sve radnje svog života na idealima, teorijama i sjećanjima svih vrsta akumuliranim u skladištima pamćenja, uvijek se kreću od usporedbe do usporedbe i gdje postoji usporedba postoji i zavist. Ti ljudi uspoređuju svoje osobe, svoje obitelji, svoju djecu sa susjedovom djecom, sa susjednim osobama. Uspoređuju svoju kuću, svoj namještaj, svoju odjeću, sve svoje stvari, sa stvarima susjeda ili susjeda ili bližnjega. Uspoređuju svoje ideje, inteligenciju svoje djece s idejama drugih ljudi, s inteligencijom drugih osoba i dolazi zavist koja tada postaje tajna opruga akcije.

Na nesreću svijeta, cijeli mehanizam društva zasniva se na zavisti i stjecajnom duhu. Svi zavide svima. Zavidimo na idejama, stvarima, ljudima i želimo steći novac i više novca, nove teorije, nove ideje koje akumuliramo u pamćenju, nove stvari za zasljepljivanje naših bližnjih, itd.

U PRAVOM, legitimnom, autentičnom RAZUMIJEVANJU postoji istinska ljubav, a ne puka verbalizacija pamćenja.

Stvari koje se pamte, ono što se povjerava pamćenju, uskoro pada u zaborav jer je pamćenje nevjerno. Studenti polažu u skladišta pamćenja ideale, teorije, cjelovite tekstove koji ničemu ne služe u praktičnom životu jer na kraju nestaju iz pamćenja ne ostavljajući traga.

Ljudi koji samo žive čitajući i čitajući mehanički, ljudi koji uživaju u pohranjivanju teorija između skladišta pamćenja uništavaju um, oštećuju ga jadno.

Mi se ne izjašnjavamo protiv pravog dubokog i svjesnog proučavanja zasnovanog na razumijevanju suštine. Mi samo osuđujemo zastarjele metode izvanvremenske pedagogije. Osuđujemo svaki mehanički sustav učenja, svako pamćenje, itd. Sjećanje je suvišno gdje postoji pravo razumijevanje.

Moramo učiti, potrebne su korisne knjige, potrebni su nastavnici i nastavnice škola, koledža, univerziteta. Potreban je GURU, duhovni vodiči, mahatme, itd. ali je potrebno integralno razumjeti učenja, a ne ih samo pohranjivati između skladišta nevjernog pamćenja.

Nikada nećemo moći biti istinski slobodni dok imamo loš ukus uspoređivati se sa sjećanjem akumuliranim u pamćenju, s idealom, s onim što težimo postati, a nismo, itd. itd.

Kada zaista razumijemo primljena učenja, ne moramo ih pamtiti u pamćenju, niti ih pretvarati u ideale.

Gdje postoji usporedba onoga što smo ovdje i sada s onim što želimo postati kasnije, gdje postoji usporedba našeg praktičnog života s idealom ili modelom kojem se želimo prilagoditi, ne može postojati istinska ljubav.

Svaka usporedba je odvratna, svaka usporedba donosi strah, zavist, ponos, itd. Strah da nećemo postići ono što želimo, zavist zbog tuđeg napretka, ponos jer vjerujemo da smo superiorniji od drugih. Važno u praktičnom životu u kojem živimo, bili mi ružni, zavidni, sebični, pohlepni, itd., je ne pretvarati se da smo sveci, poći od apsolutne nule, i razumjeti sami sebe duboko, onakvi kakvi jesmo, a ne onakvi kakvi želimo postati ili kakvi se pretvaramo da jesmo.

Nemoguće je otopiti JA, SAMOG SEBE, ako ne naučimo promatrati, percipirati kako bismo razumjeli ono što stvarno jesmo ovdje i sada na efektivan i apsolutno praktičan način.

Ako zaista želimo razumjeti, moramo slušati naše nastavnike, nastavnice, gurue, svećenike, učitelje, duhovne vodiče, itd., itd.

Momci i djevojke novog vala izgubili su osjećaj poštovanja, obožavanja prema našim roditeljima, nastavnicima, nastavnicama, duhovnim vodičima, guruima, mahatmama, itd.

Nemoguće je razumjeti učenja kada ne znamo obožavati i poštovati naše roditelje, nastavnike, učitelje ili duhovne vodiče.

Jednostavno mehaničko sjećanje na ono što smo naučili samo napamet bez razumijevanja suštine, mutira um i srce i rađa zavist, strah, ponos, itd.

Kada zaista znamo slušati na svjestan i dubok način, unutar nas se javlja divna moć, fenomenalno razumijevanje, prirodno, jednostavno, oslobođeno svakog mehaničkog procesa, oslobođeno svakog razmišljanja, oslobođeno svakog sjećanja.

Ako se mozak učenika oslobodi ogromnog napora pamćenja koji mora uložiti, bit će potpuno moguće podučavati strukturu jezgre i periodni sustav elemenata učenicima drugog stupnja obrazovanja i omogućiti razumijevanje relativnosti i kvanta maturantu.

Kao što smo razgovarali s nekim profesorima i profesoricama srednjih škola, shvaćamo da se s istinskim fanatizmom drže stare, zastarjele i izvanvremenske pedagogije. Žele da učenici i učenice nauče sve napamet iako to ne razumiju.

Ponekad prihvaćaju da je bolje razumjeti nego pamtiti, ali tada inzistiraju na tome da se formule fizike, kemije, matematike, itd. moraju urezati u pamćenje.

Jasno je da je taj koncept lažan jer kada se formula fizike, kemije, matematike, itd., pravilno razumije ne samo na intelektualnoj razini, već i na drugim razinama uma kao što su nesvjesno, podsvjesno, infrapodsvjesno itd. itd. itd. Ne treba je urezati u pamćenje, ona postaje dio naše psihe i može se manifestirati kao neposredno instinktivno znanje kada to zahtijevaju životne okolnosti.

Ovo INTEGRALNO znanje nam daje oblik SVESNOSTI, način svjesne objektivne manifestacije.

Razumijevanje suštine i na svim razinama uma moguće je samo putem duboke introspektivne meditacije.