Šta Misliti. Kako Misliti.

U našem domu i u školi, roditelji i nastavnici nam uvijek govore šta trebamo misliti, ali nas nikada u životu ne uče KAKO RAZMIŠLJATI.

Znati šta misliti je relativno vrlo lako. Naši roditelji, nastavnici, tutori, autori knjiga, itd. itd. itd., svako je diktator na svoj način, svako želi da mislimo po njegovim diktatima, zahtjevima, teorijama, predrasudama, itd.

Diktatora uma ima kao korova. Svuda postoji perverzna tendencija da se porobi tuđi um, da se zatvori u bocu, da se prisili da živi unutar određenih normi, predrasuda, škola, itd.

Hiljade i milioni DIKTATORA uma nikada nisu htjeli poštovati mentalnu slobodu nikoga. Ako neko ne misli kao oni, bude okarakterisan kao perverzan, otpadnik, ignorant, itd. itd. itd.

Svi žele porobiti sve, svi žele gaziti intelektualnu slobodu drugih. Niko ne želi poštovati slobodu tuđe misli. Svako se osjeća PAMETNIM, MUDROM, ČUDESNIM i želi, naravno, da drugi budu kao on, da ga pretvore u svoj model, da misle kao on.

Previše se zloupotrebljava um. Gledajte TRGOVCE i njihovu propagandu putem novina, radija, televizije, itd. itd. itd. Komercijalna propaganda se vrši na diktatorski način! Kupite taj i taj sapun! Tu i tu obuću! Toliko i toliko pezosa! Toliko i toliko dolara! Kupite odmah! Odmah! Ne ostavljajte za sutra! Mora biti odmah! Itd. Samo još fali da kažu, ako ne poslušate, strpat ćemo vas u zatvor ili ubiti.

Otac želi sinu na silu usaditi svoje ideje, a učitelj u školi grdi, kažnjava i daje loše ocjene ako dječak ili djevojčica DIKTATORSKI ne prihvate učiteljeve ideje.

Pola čovječanstva želi porobiti um druge polovine čovječanstva. Ta tendencija da se porobi um drugih je očigledna kada proučavamo crnu stranicu crne historije.

Svugdje su postojale i postoje KRVAVE DIKTATURE koje su odlučne da porobe narode. Krvave diktature koje diktiraju šta ljudi trebaju misliti. Jadan onaj! koji pokuša slobodno misliti: taj neizbježno ide u koncentracione logore, u Sibir, u zatvor, na prisilni rad, na vješala, na strijeljanje, u progonstvo, itd.

Ni NASTAVNICI i NASTAVNICE, ni RODITELJI, ni knjige, ne žele podučavati KAKO RAZMIŠLJATI.

Ljudima se sviđa prisiljavati druge da misle onako kako oni vjeruju da treba biti i jasno je da je svako u tome DIKTATOR na svoj način, svako misli da je on zadnja riječ, svako čvrsto vjeruje da svi drugi trebaju misliti kao on, jer je on najbolji od najboljih.

Roditelji, nastavnici, poslodavci, itd. itd. itd., grde i ponovo grde svoje podređene.

Strašna je ta užasna tendencija čovječanstva da ne poštuje druge, da gazi tuđi um, da zatvara u kavez, zatvara, porobljava, okova tuđu misao.

Muž želi ženi na silu ugurati svoje ideje u glavu, svoju doktrinu, svoje ideje, itd., a žena želi učiniti isto. Mnogo puta se muž i žena razvedu zbog nespojivosti ideja. Supružnici ne žele shvatiti potrebu poštovanja tuđe intelektualne slobode.

Nijedan supružnik nema pravo porobiti um drugog supružnika. Svako je, zapravo, vrijedan poštovanja. Svako ima pravo misliti kako želi, ispovijedati svoju religiju, pripadati političkoj stranci kojoj želi.

Djeca u školi se prisiljavaju da razmišljaju o tim i tim idejama, ali se ne uče kako upravljati umom. Um djece je nježan, elastičan, savitljiv, a um starih je već tvrd, fiksan, kao glina u kalupu, više se ne mijenja, više se ne može promijeniti. Um djece i mladih je podložan mnogim promjenama, može se promijeniti.

Djecu i mlade se može naučiti KAKO RAZMIŠLJATI. Starima je vrlo teško podučavati KAKO RAZMIŠLJATI jer su oni već takvi kakvi jesu i tako umiru. Vrlo je rijetko pronaći u životu nekog starca zainteresiranog za radikalnu promjenu.

Umovi ljudi se oblikuju od djetinjstva. To je ono što roditelji i učitelji u školi preferiraju raditi. Oni uživaju u oblikovanju uma djece i mladih. Um koji je stavljen u kalup je, zapravo, uvjetovani um, robovski um.

Potrebno je da NASTAVNICI i NASTAVNICE razbiju okove uma. Hitno je da nastavnici znaju usmjeriti um djece prema istinskoj slobodi kako se više ne bi dali porobiti. Neophodno je da nastavnici podučavaju učenike i učenice KAKO TREBA RAZMIŠLJATI.

Nastavnici trebaju razumjeti potrebu da učenike i učenice podučavaju putu analize, meditacije, razumijevanja. Nijedna razumna osoba nikada ne smije prihvatiti ništa dogmatski. Prije svega je hitno istražiti. Razumjeti, ispitivati, prije nego što se prihvati.

Drugim riječima, reći ćemo da nema potrebe za prihvatanjem, već za istraživanjem, analiziranjem, meditiranjem i razumijevanjem. Kada je razumijevanje potpuno, prihvatanje je nepotrebno.

Ništa ne vrijedi napuniti glavu intelektualnim informacijama ako, nakon izlaska iz škole, NE ZNAMO RAZMIŠLJATI i nastavljamo kao ŽIVI AUTOMATI, kao mašine, ponavljajući istu rutinu naših roditelja, djedova i pradjedova, itd. Uvijek ponavljati isto, živjeti život mašina, od kuće do ureda i od ureda do kuće, vjenčati se da bismo postali mašine za pravljenje djece, to nije živjeti i ako za to studiramo, i za to idemo u školu i na fakultet i na univerzitet deset ili petnaest godina, bolje bi bilo ne studirati.

MAHATMA GANDI je bio vrlo neobičan čovjek. Mnogo puta su protestantski pastori sjedili na njegovim vratima satima i satima boreći se da ga preobrate na kršćanstvo u njegovom protestantskom obliku. Gandi nije prihvatao učenje pastora, niti ga je odbacivao, već ga je RAZUMIJEVAO, POŠTOVAO, i to je sve. Mnogo puta je govorio MAHATMA: “Ja sam Brahman, Jevrejin, Kršćanin, Muhamedanac, itd. itd. itd.” MAHATMA je shvatao da su sve religije neophodne jer sve čuvaju iste VJEČNE VRIJEDNOSTI.

To da se prihvati ili odbaci neka doktrina ILI koncept, otkriva nedostatak mentalne zrelosti. Kada nešto odbacimo ili prihvatimo, to je zato što to nismo razumjeli. Gdje postoji RAZUMIJEVANJE, prihvatanje ili odbacivanje su suvišni.

Um koji vjeruje, um koji ne vjeruje, um koji sumnja, je IGNORANTSKI um. Put MUDROSTI se ne sastoji u VJEROVANJU ili NE VJEROVANJU ili SUMNJANJU. Put MUDROSTI se sastoji u ISPITIVANJU, analiziranju, meditiranju i ISKUSTVU.

ISTINA je nepoznato iz trenutka u trenutak. Istina nema nikakve veze sa onim što neko vjeruje ili prestane vjerovati, niti sa skepticizmom. ISTINA nije pitanje prihvatanja nečega ili odbacivanja nečega. ISTINA je pitanje ISKUSTVA, DOŽIVLJAVANJA, RAZUMIJEVANJA.

Sav napor NASTAVNIKA treba, u krajnjoj liniji, dovesti učenike i učenice do ISKUSTVA stvarnog, istinitog.

HITNO je da NASTAVNICI i NASTAVNICE napuste tu staromodnu i štetnu tendenciju koja je uvijek usmjerena na OBLIKOVANJE PLASTIČNOG i SAVITLJIVOG uma djece. Apsurdno je da ODRASLE osobe, pune predrasuda, strasti, staromodnih predrasuda, itd., gaze tako um djece i mladih, pokušavajući im oblikovati um prema svojim ustajalim, nespretnim, staromodnim idejama.

Bolje je poštovati INTELEKTUALNU SLOBODU UČENIKA i UČENICA, poštovati njihovu mentalnu spremnost, njihovu kreativnu spontanost. Nastavnici i nastavnice nemaju pravo zatvarati u kavez um učenika i učenica.

Osnovno nije DIKTIRATI UMU učenika šta treba misliti, već ga naučiti na potpun način KAKO RAZMIŠLJATI. UM je instrument ZNANJA i potrebno je da NASTAVNICI i NASTAVNICE podučavaju svoje učenike i učenice da mudro upravljaju tim instrumentom.