Koncept i Stvarnost

Ko ili šta može garantovati da su koncept i stvarnost apsolutno jednaki?

Koncept je jedno, a stvarnost drugo i postoji tendencija precjenjivanja vlastitih koncepata.

Stvarnost jednaka konceptu je nešto gotovo nemoguće, međutim, um hipnotiziran vlastitim konceptom uvijek pretpostavlja da su on i stvarnost jednaki.

Svakom psihološkom procesu, pravilno strukturiranom kroz tačnu logiku, suprotstavlja se drugi različit, čvrsto formiran sa sličnom ili superiornom logikom, i šta onda?

Dva uma strogo disciplinovana unutar čvrstih intelektualnih struktura raspravljaju, polemišu, o nekoj stvarnosti, vjerujući svaki u tačnost vlastitog koncepta i u lažnost tuđeg koncepta. Ali ko je od njih u pravu? Ko bi se časno mogao založiti u jednom ili drugom slučaju? U kojem od njih su koncept i stvarnost jednaki?

Nesumnjivo, svaka glava je svijet za sebe i u svima nama postoji svojevrsni papski i diktatorski dogmatizam koji nas želi uvjeriti u apsolutnu jednakost koncepta i stvarnosti.

Koliko god jake bile strukture rezonovanja, ništa ne može garantovati apsolutnu jednakost koncepata i stvarnosti.

Oni koji su samo-zatvoreni unutar bilo kakvog intelektualnog logističkog postupka uvijek žele uskladiti stvarnost fenomena s razrađenim konceptima, a to nije ništa drugo do rezultat razumne halucinacije.

Otvaranje prema novom je teška lakoća klasike; nažalost, ljudi žele otkriti, vidjeti u svakom prirodnom fenomenu vlastite predrasude, koncepte, prekoncepte, mišljenja i teorije; niko ne zna biti prijemčiv, vidjeti novo s čistim i spontanim umom.

Bilo bi poželjno da fenomeni govore mudrom čovjeku; nažalost, mudri ljudi ovih vremena ne znaju vidjeti fenomene, već samo žele vidjeti u njima potvrdu svih svojih prekoncepata.

Iako se čini nevjerovatnim, moderni naučnici ne znaju ništa o prirodnim fenomenima.

Kada u prirodnim fenomenima vidimo isključivo vlastite koncepte, sigurno ne vidimo fenomene, već koncepte.

Međutim, obmanuti svojim fascinantnim intelektom, glupi naučnici na glup način vjeruju da je svaki od njihovih koncepata apsolutno jednak nekom posmatranom fenomenu, dok je stvarnost drugačija.

Ne negiramo da će naše tvrdnje odbaciti svako ko je samo-zatvoren bilo kojim logističkim postupkom; nesumnjivo, papski i dogmatski uslov intelekta nikako ne bi mogao prihvatiti da se ovaj ili onaj pravilno razrađen koncept ne podudara tačno sa stvarnošću.

Čim um, putem osjetila, posmatra neki fenomen, odmah žuri da ga označi ovim ili onim naučnim terminom, koji nesumnjivo služi samo kao flaster za prikrivanje vlastitog neznanja.

Um zapravo ne zna biti prijemčiv za novo, ali zna izmisliti vrlo komplikovane termine kojima želi na samozavaravajući način kvalifikovati ono što sigurno ne zna.

Govoreći ovaj put u Sokratovom smislu, reći ćemo da um ne samo da ne zna, već i ne zna da ne zna.

Moderni um je užasno površan, specijalizovao se za izmišljanje vrlo teških termina kako bi prikrio vlastito neznanje.

Postoje dvije vrste nauke: prva nije ništa drugo do ona trulež subjektivnih teorija koje obiluju svuda. Druga je čista nauka velikih prosvjetljenika, objektivna nauka Bića.

Nesumnjivo, ne bi bilo moguće prodrijeti u amfiteatar kosmičke nauke ako prije toga nismo umrli u sebi.

Moramo dezintegrirati sve te neželjene elemente koje nosimo u sebi, a koji u cjelini predstavljaju Ja Psihologije.

Sve dok superlativa svijest bića ostaje zarobljena između mene samog, između mojih vlastitih koncepata i subjektivnih teorija, apsolutno je nemoguće direktno upoznati sirovu stvarnost prirodnih fenomena u njima samima.

Ključ laboratorije prirode drži u desnoj ruci Anđeo Smrti.

Vrlo malo možemo naučiti iz fenomena rođenja, ali iz smrti možemo naučiti sve.

Nepovrijeđeni hram čiste nauke nalazi se u dnu crnog groba. Ako sjeme ne umre, biljka se ne rađa. Samo sa smrću dolazi novo.

Kada Ego umre, svijest se budi da vidi stvarnost svih fenomena prirode onakvima kakvi jesu sami po sebi.

Svijest zna ono što direktno doživljava sama po sebi, surovi realizam života izvan tijela, osjećaja i uma.