Nedoumice

Nema sumnje da između mišljenja i osjećanja postoji velika razlika, to je neosporivo.

Postoji velika hladnoća među ljudima, to je hladnoća onoga što nije važno, onoga što je površno.

Mase vjeruju da je važno ono što nije važno, pretpostavljaju da je posljednja moda, ili najnoviji model automobila, ili ovo pitanje osnovne plaće jedino ozbiljno.

Ozbiljnim nazivaju kroniku dana, ljubavnu avanturu, sjedilački život, čašu likera, konjske utrke, automobilske utrke, borbe s bikovima, tračanje, klevetu, itd.

Očito, kada čovjek dana ili žena iz salona ljepote čuju nešto o ezoteriji, budući da to nije u njihovim planovima, niti u njihovim druženjima, niti u njihovim seksualnim užicima, odgovaraju s nekakvom užasnom hladnoćom, ili jednostavno izvrću usta, sliježu ramenima i povlače se s ravnodušnošću.

Ta psihološka apatija, ta hladnoća koja plaši, ima dva temelja; prvo, najstrašnije neznanje, drugo, najpotpuniji nedostatak duhovnih briga.

Nedostaje kontakt, električni šok, nitko ga nije dao u trgovini, niti među onim što se smatralo ozbiljnim, a kamoli u užicima kreveta.

Kad bi netko bio u stanju dati hladnom imbecilu ili površnoj ženici električni dodir trenutka, iskru srca, neku čudnu reminiscenciju, nešto previše intimno, možda bi tada sve bilo drugačije.

Ali nešto potiskuje taj mali tajni glasić, prvi osjećaj, intimnu čežnju; vjerojatno glupost, prekrasan šešir u nekoj vitrini ili izlogu, izvrstan desert u restoranu, susret s prijateljem koji kasnije za nas nema nikakvu važnost, itd.

Gluposti, budalaštine koje, iako nisu transcendentalne, imaju snagu u datom trenutku da ugase prvu duhovnu brigu, intimnu čežnju, beznačajnu iskru svjetla, osjećaj koji nas je bez razloga uznemirio na trenutak.

Da oni koji su danas živi leševi, hladni noćni lutalice kluba ili jednostavno prodavači kišobrana u trgovini u glavnoj ulici, nisu ugušili prvu intimnu brigu, bili bi u ovom trenutku svjetiljke duha, adepti svjetla, autentični ljudi u najpotpunijem smislu te riječi.

Iskru, osjećaj, tajanstveni uzdah, nešto, jednom je osjetio mesar iz ugla, mazalac obuće ili doktor prve veličine, ali sve je bilo uzalud, budalaštine osobnosti uvijek gase prvu iskru svjetla; nakon toga slijedi hladnoća najstrašnije ravnodušnosti.

Neosporno je da ljude prije ili kasnije proguta mjesec; ova istina je neosporiva.

Nema nikoga tko u životu nije osjetio osjećaj, neku čudnu brigu, nažalost, bilo što od osobnosti, koliko god glupo bilo, dovoljno je da smanji na kozmičku prašinu ono što nas je u tišini noći dirnulo na trenutak.

Mjesec uvijek dobiva te bitke, hrani se, prehranjuje upravo našim vlastitim slabostima.

Mjesec je užasno mehanicistički; mjesečev humanoid, potpuno lišen svake solarne brige, je nekoherentan i kreće se u svijetu svojih snova.

Kad bi netko učinio ono što nitko ne radi, to jest, rasplamsao intimnu brigu koja se možda pojavila u misteriju neke noći, nema sumnje da bi s vremenom usvojio solarnu inteligenciju i stoga postao solarni čovjek.

To je upravo ono što Sunce želi, ali ove mjesečeve sjene, tako hladne, apatične i ravnodušne, uvijek proguta Mjesec; nakon toga dolazi izjednačavanje smrti.

Smrt sve izjednačava. Svaki živi leš lišen solarnih briga, užasno degenerira na progresivan način dok ga Mjesec ne proždre.

Sunce želi stvoriti ljude, vrši taj eksperiment u laboratoriju prirode; nažalost, taj eksperiment mu nije dao baš dobre rezultate, Mjesec proždire ljude.

Međutim, ovo što govorimo nikoga ne zanima, a kamoli učene neznalice; oni se osjećaju kao mama pilića ili tata Tarzan.

Sunce je unutar spolnih žlijezda intelektualne životinje pogrešno nazvane čovjekom, pohranilo određene solarne klice koje bi nas, ako se prikladno razviju, mogle pretvoriti u autentične ljude.

Međutim, solarni eksperiment se pokazao užasno teškim upravo zbog mjesečeve hladnoće.

Ljudi ne žele surađivati sa Suncem i stoga s vremenom solarne klice involuiraju, degeneriraju i nažalost se izgube.

Ključna kost djela Sunca je u rastvaranju neželjenih elemenata koje nosimo u sebi.

Kada ljudska rasa izgubi sav interes za solarne ideje, Sunce je uništi jer mu više ne služi za njegov eksperiment.

Budući da je ova sadašnja rasa postala nepodnošljivo mjesečeva, užasno površna i mehanicistička, više ne služi za solarni eksperiment, što je više nego dovoljan razlog zašto će biti uništena.

Da bi postojala kontinuirana duhovna briga, potrebno je premjestiti magnetsko težište na bit, na svijest.

Nažalost, ljudi imaju magnetsko težište u osobnosti, u kafiću, u kantini, u poslovima banke, u kući za sastanke ili na tržnici, itd.

Očito, sve su to stvari osobnosti i magnetsko težište iste privlači sve te stvari; to je neosporivo i svaka osoba koja ima zdrav razum može to provjeriti sama i izravno.

Nažalost, čitajući sve ovo, nitkovi intelekta, navikli previše raspravljati ili šutjeti s nepodnošljivim ponosom, radije bacaju knjigu s prezirom i čitaju novine.

Nekoliko gutljaja dobre kave i kronika dana izvrsna su hrana za racionalne sisavce.

Međutim, oni se osjećaju vrlo ozbiljno; bez sumnje, vlastita sveznanja ih drže u zabludi, a ove solarne stvari napisane u ovoj bezobraznoj knjizi ih previše smetaju. Nema sumnje da se boemske oči homunkulusa razuma ne bi usudile nastaviti sa proučavanjem ovog djela.