Dijalektika Svijesti

U ezoterijskom radu koji se odnosi na uklanjanje neželjenih elemenata koje nosimo u sebi, ponekad se javlja dosada, umor i zasićenost.

Nesumnjivo je potrebno da se uvijek vraćamo na početnu poziciju i da preispitujemo osnove psihološkog rada, ako zaista želimo radikalnu promjenu.

Voljeti ezoterijski rad je neophodno kada se zaista želi potpuna unutrašnja transformacija.

Dok ne volimo psihološki rad koji vodi ka promjeni, preispitivanje principa je više nego nemoguće.

Bilo bi apsurdno pretpostaviti da bismo se mogli zanimati za rad, ako ga u stvarnosti nismo zavoljeli.

To znači da je ljubav neophodna kada iznova i iznova pokušavamo preispitati temelje psihološkog rada.

Prije svega je hitno znati šta je to što se zove svijest, jer mnogo je ljudi koje nikada nije zanimalo da saznaju bilo šta o njoj.

Svaka obična osoba nikada ne bi ignorisala činjenicu da bokser koji padne nokautiran na ringu gubi svijest.

Jasno je da, kada se povrati, nesretni bokser ponovo stiče svijest.

Slijedom toga, svako razumije da postoji jasna razlika između ličnosti i svijesti.

Kada dođemo na svijet, svi imamo tri posto svijesti, a devedeset sedam posto raspoređeno između podsvijesti, infracvijesti i nesvijesti.

Ta tri posto budne svijesti se mogu povećati kako radimo na sebi.

Nije moguće povećati svijest isključivo fizičkim ili mehaničkim postupcima.

Nesumnjivo, svijest se može probuditi samo na osnovu svjesnih radova i dobrovoljnog trpljenja.

Postoji nekoliko vrsta energije unutar nas samih, moramo razumjeti: Prva – mehanička energija. Druga – vitalna energija. Treća – psihička energija. Četvrta – mentalna energija. Peta – energija volje. Šesta – energija svijesti. Sedma – energija čistog duha. Koliko god umnožavali strogo mehaničku energiju, nikada ne bismo uspjeli probuditi svijest.

Koliko god povećavali vitalne snage unutar našeg organizma, nikada ne bismo uspjeli probuditi svijest.

Mnogi psihološki procesi se odvijaju unutar nas samih, bez ikakvog učešća svijesti.

Koliko god velike bile discipline uma, mentalna energija nikada neće uspjeti probuditi različite funkcionalnosti svijesti.

Snaga volje, čak i kada bi se umnožila do beskonačnosti, ne uspijeva probuditi svijest.

Sve ove vrste energije se slažu na različitim nivoima i dimenzijama koje nemaju nikakve veze sa sviješću.

Svijest se može probuditi samo svjesnim radom i ispravnim naporima.

Mali postotak svijesti koji čovječanstvo posjeduje, umjesto da se poveća, obično se beskorisno rasipa u životu.

Očigledno je da se, identificirajući se sa svim događajima našeg postojanja, beskorisno rasipamo energiju svijesti.

Trebali bismo gledati na život kao na film, bez da se ikada identificiramo s bilo kojom komedijom, dramom ili tragedijom, tako bismo uštedjeli energiju svijesti.

Svijest je sama po sebi vrsta energije sa izuzetno visokom frekvencijom vibracija.

Ne treba brkati svijest sa sjećanjem, jer su toliko različite jedna od druge, kao što je svjetlo automobilskih farova u odnosu na cestu kojom hodamo.

Mnogi se akti izvode unutar nas samih, bez ikakvog učešća onoga što se zove svijest.

U našem organizmu se događaju mnoga podešavanja i prepodešavanja, bez da u njima učestvuje svijest.

Motorni centar našeg tijela može upravljati automobilom ili upravljati prstima koji dodiruju tipke klavira bez najbeznačajnijeg učešća svijesti.

Svijest je svjetlo koje nesvjesno ne percipira.

Ni slijepac ne percipira fizičko sunčevo svjetlo, ali ono postoji samo po sebi.

Moramo se otvoriti kako bi svjetlo svijesti prodrlo u zastrašujuće tmine moga ja, sopstva.

Sada ćemo bolje razumjeti značenje riječi Ivana, kada u Evanđelju kaže: „Svjetlo dođe u tamu, ali ga tama ne razumje“.

Ali bilo bi nemoguće da svjetlo svijesti prodre u tmine moga ja, ako prethodno ne bismo koristili čudesni smisao psihičkog samo-posmatranja.

Moramo omogućiti prolaz svjetlu da osvijetli mračne dubine Ja Psihologije.

Čovjek se nikada ne bi samo-posmatrao ako ne bi imao interes da se promijeni, a taj interes je moguć samo kada čovjek zaista voli ezoterijska učenja.

Sada će naši čitaoci razumjeti razlog zašto savjetujemo da iznova i iznova preispitujemo upute koje se tiču rada na sebi.

Probuđena svijest nam omogućava da direktno iskusimo stvarnost.

Nažalost, intelektualna životinja, pogrešno nazvana čovjekom, fascinirana formulativnom moći dijalektičke logike, zaboravila je dijalektiku svijesti.

Nesumnjivo je da je moć formuliranja logičkih koncepata u suštini užasno siromašna.

Iz teze možemo preći u antitezu i putem diskusije doći do sinteze, ali ova posljednja sama po sebi i dalje je intelektualni koncept koji nikako ne može koincidirati sa stvarnošću.

Dijalektika Svijesti je direktnija, omogućava nam da iskusimo stvarnost bilo kojeg fenomena samog po sebi.

Prirodni fenomeni ni na koji način ne koincidiraju tačno sa konceptima koje je formulisao um.

Život se odvija iz trenutka u trenutak, a kada ga uhvatimo da bismo ga analizirali, mi ga ubijamo.

Kada pokušamo izvesti koncepte posmatrajući taj ili onaj prirodni fenomen, zapravo prestajemo percipirati stvarnost fenomena i vidimo u njemu samo odraz teorija i starih koncepata koji nemaju nikakve veze sa posmatranim događajem.

Intelektualna halucinacija je fascinantna i želimo na silu da svi fenomeni prirode koincidiraju s našom dijalektičkom logikom.

Dijalektika svijesti se zasniva na proživljenim iskustvima, a ne na pukom subjektivnom racionalizmu.

Svi zakoni prirode postoje unutar nas samih i ako ih ne otkrijemo u svojoj nutrini, nikada ih nećemo otkriti izvan sebe.

Čovjek je sadržan u Univerzumu, a Univerzum je sadržan u čovjeku.

Realno je ono što čovjek sam iskusi u svojoj nutrini, samo svijest može iskusiti stvarnost.

Jezik svijesti je simboličan, intiman, duboko značajan i samo ga probuđeni mogu razumjeti.

Ko želi probuditi svijest, mora eliminirati iz svoje unutrašnjosti sve neželjene elemente koji čine Ego, Ja, Moga sebe, unutar kojih je zarobljena suština.