Život

Iako se čini nevjerovatnim, istinito je i potpuno tačno da je ova toliko hvaljena moderna civilizacija užasno ružna, ne ispunjava transcendentalne karakteristike estetskog smisla, lišena je unutrašnje ljepote.

Mnogo se hvalimo tim užasnim zgradama koje uvijek viđamo, a koje liče na prave mišolovke.

Svijet je postao strašno dosadan, iste ulice kao i uvijek i užasne nastambe posvuda.

Sve je ovo postalo zamorno, na Sjeveru i na Jugu, na Istoku i na Zapadu svijeta.

To je ista uniforma kao i uvijek: užasna, odvratna, sterilna. “Modernizam!”, uzvikuju mase.

Izgledamo kao pravi tašti purani u odijelima koja nosimo i sa vrlo sjajnim cipelama, iako ovdje, ondje i tamo kruže milioni nesretnih, gladnih, pothranjenih, bijednih ljudi.

Jednostavnost i prirodna, spontana, naivna ljepota, lišena vještačkih ukrasa i taštih slika, nestala je u ženskom spolu. Sada smo moderni, takav je život.

Ljudi su postali užasno okrutni: milosrđe se prehladilo, niko se više ne sažaljeva na nikoga.

Izlozi ili vitrine luksuznih robnih kuća blistaju luksuznom robom koja je definitivno izvan dosega nesretnika.

Jedino što parije života mogu učiniti jeste da posmatraju svilu i nakit, parfeme u luksuznim bočicama i kišobrane za pljuskove; da vide, a da ne mogu dodirnuti, muka slična Tantalu.

Ljudi ovih modernih vremena postali su previše grubi: parfem prijateljstva i miris iskrenosti su radikalno nestali.

Jadikuju mase preopterećene porezima; svi su u problemima, nama duguju i mi dugujemo; sude nam, a nemamo čime platiti, brige razdiru mozgove, niko ne živi mirno.

Birokrati sa krivom sreće na svojim stomacima i dobrom cigarom u ustima, na koju se psihički oslanjaju, izvode političke akrobacije sa umom, ne mareći ni najmanje za bol naroda.

Niko nije sretan u ovim vremenima, a najmanje srednja klasa, ona se nalazi između čekića i nakovnja.

Bogati i siromašni, vjernici i nevjernici, trgovci i prosjaci, obućari i limari, žive jer moraju živjeti, dave svoje muke u vinu i čak postaju ovisnici o drogama kako bi pobjegli od sebe.

Ljudi su postali zlonamjerni, sumnjičavi, nepovjerljivi, lukavi, perverzni; niko više nikome ne vjeruje; svakodnevno se izmišljaju novi uslovi, certifikati, ograničenja svake vrste, dokumenti, akreditivi itd., i svejedno ništa od toga više ne služi, lukavi se rugaju svim tim glupostima: ne plaćaju, izbjegavaju zakon, čak i ako im se desi da odu sa svojim kostima u zatvor.

Nijedan posao ne donosi sreću; smisao prave ljubavi je izgubljen i ljudi se danas vjenčaju, a sutra razvode.

Jedinstvo domova je žalosno izgubljeno, organskog stida više nema, lezbijstvo i homoseksualizam su postali češći od pranja ruku.

Znati nešto o svemu ovome, pokušati upoznati uzrok tolike truleži, raspitivati se, tražiti, je svakako ono što predlažemo u ovoj knjizi.

Govorim jezikom praktičnog života, želeći znati šta se krije iza te užasne maske postojanja.

Razmišljam naglas i neka nitkovi intelekta kažu šta im padne na pamet.

Teorije su postale zamorne i čak se prodaju i preprodaju na tržištu. Pa šta onda?

Teorije služe samo da nam izazovu brige i još više zagorčaju život.

S pravom je rekao Goethe: “Sva je teorija siva, a samo je zeleno drvo zlatnih plodova, a to je život”…

Siromašni ljudi su se umorili od toliko teorija, sada se mnogo govori o praktičnosti, moramo biti praktični i stvarno upoznati uzroke naših patnji.