Intelektualne Norme

U oblasti praktičnog života, svaka osoba ima svoje mišljenje, svoj više ili manje zastarjeli način razmišljanja, i nikada se ne otvara novom; to je neoborivo, nesporno, nepobitno.

Umni sklop intelektualnog humanoida je degeneriran, oštećen, u stanju očigledne involucije.

Stvarno razumijevanje današnjeg čovječanstva je slično staroj, mehaničkoj strukturi, inertnoj i apsurdnoj, nesposobnoj za bilo kakav fenomen autentične elastičnosti.

Nedostaje fleksibilnost u umu, zaglavljen je u mnoštvu krutih i prevaziđenih normi.

Svako ima svoje mišljenje i određene krute norme unutar kojih neprestano djeluje i reaguje.

Najozbiljnije od svega je to što se milioni mišljenja svode na milione trulih i apsurdnih normi.

U svakom slučaju, ljudi se nikada ne osjećaju pogrešno, svaka glava je svijet za sebe i nema sumnje da među tolikim mentalnim zakucima postoje mnogi sofizmi za ometanje i nepodnošljive gluposti.

Međutim, usko mišljenje mnoštva ni izdaleka ne sluti intelektualnu blokadu u kojoj se nalazi.

Ovi moderni ljudi s mozgom žohara misle o sebi najbolje, pretpostavljaju da su liberalni, super-genijalci, vjeruju da imaju vrlo široko mišljenje.

Obrazovani neznalice ispadaju najteži, jer zapravo, govoreći ovaj put u Sokratovom smislu, reći ćemo: “ne samo da ne znaju, već i ne znaju da ne znaju”.

Nitkovi intelekta, vezani za te zastarjele norme iz prošlosti, nasilno se procesuiraju zahvaljujući vlastitoj blokadi i kategorički odbijaju prihvatiti nešto što se ni na koji način ne može uklopiti u njihove čelične norme.

Umne glave pretpostavljaju da je sve što iz jednog ili drugog razloga iskoči iz krutog puta njihovih zahrđalih procedura stopostotno apsurdno. Na taj način te jadne osobe s tako teškim mišljenjem bijedno se samozavaravaju.

Seudo-mudraci ovog doba pretpostavljaju da su genijalni, s prezirom gledaju na one koji imaju hrabrosti odstupiti od njihovih normi nagriženih vremenom, a najgore od svega je što ni izdaleka ne slute okrutnu stvarnost vlastite nespretnosti.

Intelektualna sitničavost zastarjelih umova je tolika da si čak priušte luksuz da zahtijevaju dokaze o onome što je stvarno, o onome što nije od uma.

Ne žele razumjeti ljudi kržljavog i netolerantnog razumijevanja da iskustvo stvarnog dolazi samo u odsustvu ega.

Nesumnjivo, ni na koji način ne bi bilo moguće direktno prepoznati misterije života i smrti dok se unutar nas samih ne otvori unutrašnji um.

Nije na odmet ponoviti u ovom poglavlju da samo superlativna svijest Bića može spoznati istinu.

Unutrašnji um može funkcionirati samo s podacima koje donosi Kosmička svijest BIĆA.

Subjektivni intelekt, sa svojom razumnom dijalektikom, ne može ništa znati o onome što izmiče njegovoj nadležnosti.

Već znamo da se koncepti sadržaja razumne dijalektike razrađuju s podacima koje donose osjetila vanjske percepcije.

Oni koji su zaglavljeni unutar svojih intelektualnih procedura i fiksnih normi, uvijek pružaju otpor ovim revolucionarnim idejama.

Samo radikalnim i konačnim rastvaranjem Ega moguće je probuditi svijest i stvarno otvoriti unutrašnji um.

Međutim, budući da ove revolucionarne izjave ne stanu u formalnu logiku, niti u dijalektičku logiku, subjektivna reakcija involuirajućih umova pruža nasilan otpor.

Žele te jadne osobe intelekta staviti okean u staklenu čašu, pretpostavljaju da univerzitet može kontrolirati svu mudrost svemira i da su svi zakoni Kosmosa obavezni da se podvrgnu njihovim starim akademskim normama.

Ni izdaleka ne slute ti neuki, primjeri mudrosti, degenerativno stanje u kojem se nalaze.

Ponekad se takvi ljudi istaknu na trenutak kada dođu u ezoterijski svijet, ali se ubrzo ugase kao varljiva svjetla, nestaju s panorame duhovnih nemira, proguta ih intelekt i zauvijek nestaju sa scene.

Površnost intelekta nikada ne može prodrijeti u legitimno dno BIĆA, međutim, subjektivni procesi racionalizma mogu odvesti budale do bilo kakvih vrlo briljantnih, ali apsurdnih zaključaka.

Moć formulisanja logičkih koncepata ni na koji način ne implicira iskustvo stvarnog.

Uvjerljiva igra razumne dijalektike samoočarava mislioca, navodeći ga da uvijek zamijeni mačku sa zecom.

Briljantna procesija ideja zasljepljuje nitkova intelekta i daje mu određenu samodovoljnost, toliko apsurdnu da odbija sve što ne miriše na prašinu biblioteka i tintu univerziteta.

“Delirium tremens” alkoholičara ima nepogrešive simptome, ali se delirijum pijanih od teorija lako zamijeni s genijalnošću.

Došavši do ovog dijela našeg poglavlja, reći ćemo da je zaista vrlo teško znati gdje prestaje intelektualizam nitkova, a gdje počinje ludilo.

Dok god nastavimo biti zaglavljeni unutar trulih i zastarjelih normi intelekta, iskustvo onoga što nije od uma, onoga što nije od vremena, onoga što je stvarno, bit će nešto više od nemogućeg.