Hljeb Nad Supstancom

Ako pažljivo posmatramo bilo koji dan u svom životu, vidjećemo da zaista ne znamo svjesno živjeti.

Naš život liči na voz u pokretu, koji se kreće po fiksnim tračnicama mehaničkih, krutih navika, ispraznog i površnog postojanja.

Čudno je što nam nikad ne pada na pamet da promijenimo navike, čini se da se ne umaramo od toga da uvijek ponavljamo isto.

Navike su nas okamenile, a mislimo da smo slobodni; strašno smo ružni, ali vjerujemo da smo Apoloni…

Mi smo mehanički ljudi, što je više nego dovoljan razlog da nemamo istinski osjećaj za ono što radimo u životu.

Svakodnevno se krećemo unutar stare tračnice naših zastarjelih i apsurdnih navika i zato je jasno da nemamo pravi život; umjesto da živimo, vegetiramo jadno i ne primamo nove utiske.

Ako bi osoba započela dan svjesno, očito je da bi taj dan bio vrlo različit od ostalih dana.

Kada čovjek uzme cijeli svoj život, kao i dan koji živi, kada ne ostavlja za sutra ono što se mora učiniti danas, zaista upoznaje što znači raditi na sebi.

Nijedan dan nikada nije beznačajan; ako se zaista želimo radikalno transformisati, moramo se vidjeti, posmatrati i razumjeti svakodnevno.

Međutim, ljudi ne žele da vide sebe, a neki, želeći da rade na sebi, opravdavaju svoj nemar frazama kao što je: “Posao u kancelariji ne dozvoljava rad na sebi”. To su besmislene, prazne, uzaludne, apsurdne riječi koje služe samo da opravdaju indolenciju, lijenost, nedostatak ljubavi prema Velikom Cilju.

Ljudima poput ovih, iako imaju mnogo duhovnih interesa, očito je da se nikada neće promijeniti.

Posmatrati sebe je hitno, neizbježno, neodložno. Intimna auto-posmatranja su ključna za istinsku promjenu.

Kakvo je vaše psihološko stanje kada ustanete? Kakvo je vaše raspoloženje tokom doručka? Jeste li bili nestrpljivi sa konobarom?, Sa suprugom? Zašto ste bili nestrpljivi? Šta je to što vas uvijek uznemirava?, itd.

Pušiti ili jesti manje nije cijela promjena, ali ukazuje na određeni napredak. Dobro znamo da su porok i proždrljivost nehumani i životinjski.

Nije dobro da neko posvećen Tajnom Putu ima fizičko tijelo koje je pretjerano debelo i sa ispupčenim trbuhom i izvan svake euritmije savršenstva. To bi ukazivalo na proždrljivost, pohlepu i čak lijenost.

Svakodnevni život, profesija, zaposlenje, iako vitalni za postojanje, predstavljaju san svijesti.

Znati da je život san ne znači da smo to razumjeli. Razumijevanje dolazi sa auto-posmatranjem i intenzivnim radom na sebi.

Da biste radili na sebi, neophodno je raditi na svom svakodnevnom životu, danas, i tada ćete razumjeti šta znači ona fraza iz Molitve Gospodnje: “Daj nam hljeb naš svagdašnji”.

Fraza “Svaki Dan” znači “supersupstancijalni hljeb” na grčkom ili “Hljeb s Visine”.

Gnoza daje taj Hljeb Života u dvostrukom smislu ideja i snaga koje nam omogućavaju da dezintegrišemo psihološke greške.

Svaki put kada pretvorimo u kosmičku prašinu taj ili onaj ‘Ja’, stičemo psihološko iskustvo, jedemo “Hljeb Mudrosti”, primamo novo znanje.

Gnoza nam nudi “Supersupstancijalni Hljeb”, “Hljeb Mudrosti” i precizno ukazuje na novi život koji počinje u nama samima, unutar nas samih, ovdje i sada.

Međutim, niko ne može promijeniti svoj život ili promijeniti bilo šta u vezi sa mehaničkim reakcijama postojanja, osim ako ima pomoć novih ideja i primi Božansku pomoć.

Gnoza daje te nove ideje i uči “modus operandi” pomoću kojeg čovjeka mogu podržati Sile Nadređene umu.

Moramo pripremiti niže centre našeg organizma da prime ideje i snagu koje dolaze iz Viših centara.

U radu na sebi nema ničeg prezira vrijednog. Svaka misao, ma koliko beznačajna bila, zaslužuje da bude posmatrana. Svaka negativna emocija, reakcija, itd., mora biti posmatrana.