Carinik i Farizej

Razmišljajući malo o različitim životnim okolnostima, itekako je vrijedno ozbiljno razumjeti temelje na kojima počivamo.

Jedna osoba počiva na svom položaju, druga na novcu, ona na prestižu, ova druga na svojoj prošlosti, ova na ovome ili onom zvanju, itd., itd., itd.

Najčudnije je što svi, bili bogati ili siromašni, trebamo jedni druge i živimo od svih, iako smo napuhani ponosom i sujetom.

Razmislimo na trenutak o tome što nam mogu oduzeti. Kakva bi bila naša sudbina u revoluciji krvi i rakije? Što bi ostalo od temelja na kojima počivamo? Teško nama, smatramo se vrlo jakima, a užasno smo slabi!

“Ja” koje u sebi osjeća temelj na kojem počivamo, mora se rastvoriti ako uistinu žudimo za autentičnom Blaženstvom.

Takvo “Ja” podcjenjuje ljude, osjeća se boljim od svih, savršenijim u svemu, bogatijim, inteligentnijim, iskusnijim u životu, itd.

Vrlo je prikladno sada citirati onu prispodobu Isusa Velikog KABIRA, o dvojici ljudi koji su se molili. Bila je upućena onima koji su se pouzdavali u sebe kao pravedne i prezirali druge.

Isus Krist je rekao: “Dva čovjeka uziđoše u Hram da se mole; jedan je bio farizej, a drugi carinik. Farizej, stojeći, molio je u sebi ovako: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi, grabežljivci, nepravednici, preljubnici, pa ni kao ovaj carinik: postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što stečem. A carinik, stojeći daleko, nije htio ni očiju podignuti k nebu, nego se udarao u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe kući opravdaniji nego onaj! Jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (LUKA XVIII, 10-14)

Početi shvaćati vlastitu ništavnost i bijedu u kojoj se nalazimo, apsolutno je nemoguće dok u nama postoji taj koncept “Više”. Primjeri: Ja sam pravedniji od onoga, mudriji od toga, vrjedniji od toga, bogatiji, iskusniji u životnim stvarima, čedniji, više ispunjavam svoje dužnosti, itd., itd., itd.

Nije moguće proći kroz ušicu igle dok smo “bogati”, dok u nama postoji taj kompleks “Više”.

“Lakše je devi proći kroz ušicu igle, nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.”

To da je tvoja škola najbolja, a da škola tvog bližnjeg ne valja; to da je tvoja religija jedina istinita, da je žena od toga loša supruga, a da je moja svetica; to da je moj prijatelj Roberto pijanac, a da sam ja vrlo razborit i suzdržan čovjek, itd., itd., itd., to nas čini da se osjećamo bogatima; razlog zašto smo svi mi “DEVE” iz biblijske prispodobe u vezi s ezoteričkim radom.

Hitno je samo-promatrati se iz trenutka u trenutak s ciljem jasnog spoznavanja temelja na kojima počiva.

Kada netko otkrije ono što ga najviše vrijeđa u danom trenutku; smetnju koju su mu nanijeli zbog toga ili onoga; tada otkriva temelje na kojima psihološki počiva.

Takvi temelji, prema Kršćanskom Evanđelju, čine “pijesak na kojem je sagradio svoju kuću”.

Potrebno je pažljivo zabilježiti kako i kada je netko prezirao druge, osjećajući se superiornim, možda zbog titule ili društvenog položaja ili stečenog iskustva ili novca, itd., itd., itd.

Ozbiljno je osjećati se bogatim, superiornijim od toga ili onoga iz toga ili onoga razloga. Takvi ljudi ne mogu ući u Kraljevstvo Nebesko.

Dobro je otkriti u čemu se osjećamo laskavo, u čemu je zadovoljena naša taština, to će nam pokazati temelje na kojima se oslanjamo.

Međutim, takva vrsta promatranja ne bi trebala biti samo teoretska stvar, moramo biti praktični i pažljivo se promatrati izravno, iz trenutka u trenutak.

Kada netko počne shvaćati vlastitu bijedu i ništavnost; kada napusti zablude veličine; kada otkrije ludost tolikih titula, časti i uzaludnih superiornosti nad svojim bližnjima, to je nepogrešiv znak da već počinje mijenjati se.

Ne može se promijeniti ako se zatvori onome što kaže: “Moja kuća”. “Moj novac”. “Moja imovina”. “Moje zaposlenje”. “Moje vrline”. “Moje intelektualne sposobnosti”. “Moje umjetničke sposobnosti”. “Moje znanje”. “Moj prestiž” itd., itd., itd.

To držanje za “Moje” za “Mene”, više je nego dovoljno da spriječi prepoznavanje vlastite ništavnosti i unutarnje bijede.

Netko se zadivi prizorom požara ili brodoloma; tada očajni ljudi često uzimaju stvari koje izazivaju smijeh; stvari bez važnosti.

Jadni ljudi!, Osjećaju se u tim stvarima, počivaju na glupostima, vežu se za ono što nema najmanju važnost.

Osjećati se putem vanjskih stvari, temeljiti se na njima, jednako je stanju apsolutne nesvjesnosti.

Osjećaj “SEBSTVA”, (STVARNOG BIĆA), moguć je samo rastvaranjem svih tih “JA” koje nosimo u sebi; prije toga, takav osjećaj je više nego nemoguć.

Nažalost, štovatelji “JA” to ne prihvaćaju; oni se smatraju Bogovima; misle da već posjeduju ta “Slavna Tijela” o kojima je govorio Pavao iz Tarza; pretpostavljaju da je “JA” Božansko i nema tko da im izbije takve apsurde iz glave.

Netko ne zna što učiniti s takvim ljudima, objašnjava im se, a oni ne razumiju; uvijek se drže pijeska na kojem su sagradili svoju kuću; uvijek su u svojim dogmama, u svojim hirovima, u svojim ludostima.

Ako bi se ti ljudi ozbiljno samo-promatrali, sami bi provjerili doktrinu mnogih; otkrili bi unutar sebe svu tu mnoštvo osoba ili “Ja” koji žive unutar naše unutrašnjosti.

Kako bi u nama mogao postojati stvarni osjećaj našeg istinskog BIĆA, kada ta “Ja” osjećaju za nas, misle za nas?

Najozbiljnije u cijeloj ovoj tragediji je to što netko misli da misli, osjeća da osjeća, kada je zapravo netko drugi taj koji u danom trenutku misli s našim mučeničkim mozgom i osjeća s našim bolnim srcem.

Jadni mi!, Koliko puta vjerujemo da volimo, a ono što se događa jest da netko drugi unutar sebe pun požude koristi središte srca.

Mi smo nesretnici, zamjenjujemo životinjsku strast s ljubavlju!, a ipak je netko drugi unutar sebe, unutar naše osobnosti, tko prolazi kroz takve zabune.

Svi mislimo da nikada ne bismo izgovorili one riječi farizeja u biblijskoj prispodobi: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi”, itd. itd.

Međutim, i iako se čini nevjerojatnim, tako postupamo svakodnevno. Prodavač mesa na tržnici kaže: “Ja nisam kao ostali mesari koji prodaju meso loše kvalitete i iskorištavaju ljude”

Prodavač tkanina u trgovini uzvikuje: “Ja nisam kao drugi trgovci koji znaju krasti pri mjerenju i koji su se obogatili”.

Prodavač mlijeka tvrdi: “Ja nisam kao drugi prodavači mlijeka koji stavljaju vodu u isto. Volim biti pošten”

Domaćica komentira u posjetu sljedeće: “Ja nisam kao ta koja hoda s drugim muškarcima, hvala Bogu sam pristojna osoba i vjerna svom mužu”.

Zaključak: Ostali su zli, nepravedni, preljubnici, lopovi i pokvareni, a svatko od nas je mirna ovca, “Svetac od Čokolade” dobar da ga se ima kao zlatno dijete u nekoj crkvi.

Kako smo ludi!, često mislimo da nikada ne radimo sve te gluposti i opačine koje vidimo da drugi rade i dolazimo zbog toga do zaključka da smo veličanstvene osobe, nažalost ne vidimo gluposti i sitničavosti koje radimo.

Postoje čudni trenuci u životu u kojima um bez briga bilo koje vrste počiva. Kada je um miran, kada je um u tišini tada nastupa novo.

U takvim trenucima moguće je vidjeti temelje, temelje, na kojima počivamo.

Budući da je um u dubokom daljnjem odmoru, možemo sami provjeriti sirovu stvarnost tog pijeska života, na kojem gradimo kuću. (Vidi Matej 7 - Stihovi 24-25-26-27-28-29; prispodoba koja govori o dva temelja)