Ćaskanje

Hitno je, neizbježno i neodložno promatrati unutarnji razgovor i točno mjesto odakle dolazi.

Nesumnjivo je pogrešan unutarnji razgovor “Causa Causorun” mnogih disharmoničnih i neugodnih psihičkih stanja u sadašnjosti, a i u budućnosti.

Očito je da to isprazno i beznačajno brbljanje dvosmislenog razgovora i općenito svako štetno, bolno i apsurdno brbljanje koje se očituje u vanjskom svijetu, potječe iz pogrešnog unutarnjeg razgovora.

Poznato je da u Gnozi postoji ezoterična praksa unutarnje tišine; to znaju naši učenici “Treće komore”.

Ne treba ni reći sasvim jasno da se unutarnja tišina mora odnositi na nešto vrlo precizno i definirano.

Kada se proces razmišljanja namjerno iscrpi tijekom duboke unutarnje meditacije, postiže se unutarnja tišina; ali to nije ono što želimo objasniti u ovom poglavlju.

“Isprazniti um” ili “staviti ga na prazno” da bi se stvarno postigla unutarnja tišina, također nije ono što pokušavamo objasniti sada u ovim odlomcima.

Prakticiranje unutarnje tišine na koju se mi pozivamo, također ne znači spriječiti da nešto prodre u um.

Mi zapravo sada govorimo o sasvim drugačijoj vrsti unutarnje tišine. Ne radi se o nečemu općenitom i nejasnom…

Želimo prakticirati unutarnju tišinu u odnosu na nešto što je već u umu, osobu, događaj, vlastitu ili tuđu stvar, ono što su nam ispričali, ono što je taj i taj učinio, itd., ali bez dodirivanja unutarnjim jezikom, bez intimnog diskursa…

Naučiti šutjeti ne samo vanjskim jezikom, već i tajnim, unutarnjim jezikom, iznimno je, predivno.

Mnogi šute izvana, ali svojim unutarnjim jezikom žive oderu bližnjega. Otrovni i zlonamjerni unutarnji razgovor proizvodi unutarnju zbrku.

Ako se promatra pogrešan unutarnji razgovor, vidjet će se da je sastavljen od poluistina, ili od istina koje su međusobno povezane na manje ili više pogrešan način, ili nešto što je dodano ili izostavljeno.

Nažalost, naš emocionalni život temelji se isključivo na “samosimpatiziranju”.

Povrh svega, mi samo suosjećamo sami sa sobom, s našim tako “dragim egom”, a osjećamo antipatiju, pa čak i mržnju prema onima koji ne suosjećaju s nama.

Previše volimo sami sebe, narcisoidni smo sto posto, to je neosporivo, neoborivo.

Dokle god budemo zatočeni u “samosimpatiziranju”, bilo kakav razvoj Bića postaje više nego nemoguć.

Moramo naučiti vidjeti tuđe gledište. Hitno je znati se staviti u položaj drugih.

“Sve dakle što želite da čine vama ljudi, činite i vi njima.” (Matej: VII, 12)

Ono što je zaista važno u ovim studijama je način na koji se ljudi ponašaju interno i nevidljivo jedni prema drugima.

Nažalost, iako smo vrlo ljubazni, ponekad čak i iskreni, nema sumnje da se nevidljivo i interno jako loše odnosimo jedni prema drugima.

Ljudi koji su naizgled vrlo dobri, svakodnevno vuku svoje bližnje u tajnu špilju samih sebe, kako bi s njima radili što god im se prohtije. (Uvrijede, izrugivanje, ismijavanje, itd.)