Obezglavljivanje

Kako čovjek radi na sebi, sve više i više shvata potrebu da radikalno ukloni iz svoje unutrašnje prirode sve ono što nas čini tako odvratnim.

Najgore životne okolnosti, najkritičnije situacije, najteži događaji, uvijek su divni za intimno samootkrivanje.

U tim neočekivanim, kritičnim trenucima, isplivaju najtajniji “Ja”, kad se najmanje nadamo; ako smo budni, nesumnjivo se otkrivamo.

Najmirnija razdoblja života su upravo najmanje povoljna za rad na sebi.

Postoje trenuci u životu koji su previše komplikovani, kada čovjek ima izraženu tendenciju da se lako identifikuje sa događajima i potpuno zaboravi na sebe; u tim trenucima radi gluposti koje nikuda ne vode; ako bi bio budan, ako bi se u tim istim trenucima, umjesto da gubi glavu, sjetio sebe, otkrio bi sa čuđenjem određene “Ja” za koje nikada nije imao ni najmanju sumnju u njihovo moguće postojanje.

Osjećaj intimnog samoopažanja je zakržljao u svakom ljudskom biću; ozbiljnim radom, samoopažanjem iz trenutka u trenutak, taj će se osjećaj razvijati progresivno.

Kako osjećaj samoopažanja bude nastavljao svoj razvoj kontinuiranom upotrebom, postajat ćemo sve sposobniji da direktno percipiramo one “Ja” o kojima nikada nismo imali nikakve podatke u vezi s njihovim postojanjem.

Pred osjećajem intimnog samoopažanja, svako od “Ja” koji obitavaju u nama, zaista preuzima ovu ili onu figuru tajno srodnu sa manom koju personifikuje. Nesumnjivo, slika svakog od ovih “Ja” ima određeni psihološki ukus koji se ne može pogrešno shvatiti, pomoću kojeg instinktivno shvatamo, hvatamo, zarobljavamo njegovu intimnu prirodu i manu koja ga karakteriše.

U početku, ezoterista ne zna odakle da počne, suočen sa potrebom da radi na sebi, ali je potpuno dezorijentisan.

Iskorištavajući kritične trenutke, najneprijatnije situacije, najteže trenutke, ako smo budni, otkrit ćemo naše izražene mane, “Ja” koje moramo hitno dezintegrisati.

Ponekad se može početi sa ljutnjom ili sa samoljubljem, ili sa nesrećnim trenutkom požude, itd., itd., itd.

Potrebno je bilježiti sve u vezi sa našim dnevnim psihološkim stanjima, ako zaista želimo konačnu promjenu.

Prije nego što odemo na spavanje, korisno je da ispitamo događaje koji su se desili tokom dana, neprijatne situacije, gromoglasan Aristofanov smijeh i suptilan Sokratov osmijeh.

Možda smo nekoga povrijedili smijehom, možda smo nekoga razboljeli osmijehom ili pogledom koji nije na mjestu.

Zapamtimo da je u čistom ezoterizmu dobro sve što je na svom mjestu, loše je sve što je izvan mjesta.

Voda je na svom mjestu dobra, ali ako poplavi kuću, bila bi izvan mjesta, uzrokovala bi štetu, bila bi loša i štetna.

Vatra u kuhinji i unutar svog mjesta, pored toga što je korisna, je dobra; izvan svog mjesta, paleći namještaj u sobi, bila bi loša i štetna.

Bilo koja vrlina, koliko god sveta bila, na svom mjestu je dobra, izvan mjesta je loša i štetna. Vrlinama možemo nauditi drugima. Neophodno je postaviti vrline na odgovarajuće mjesto.

Šta biste rekli o svećeniku koji propovijeda riječ Gospodnju u javnoj kući? Šta biste rekli o krotkom i tolerantnom čovjeku koji blagosilja grupu napadača koji pokušavaju silovati njegovu ženu i kćeri? Šta biste rekli o toj vrsti tolerancije odvedene u krajnost? Šta biste mislili o milosrdnom stavu čovjeka koji umjesto da nosi hranu kući, dijeli novac prosjacima poroka? Šta biste mislili o uslužnom čovjeku koji u datom trenutku posudi nož ubici?

Zapamtite, dragi čitaoče, da se i između kadenci stiha krije zločin. Mnogo je vrline u zlima, a mnogo zla u vrlinama.

Iako se čini nevjerovatnim, i unutar samog mirisa molitve krije se zločin.

Zločin se prerušava u sveca, koristi najbolje vrline, predstavlja se kao mučenik, pa čak i služi u svetim hramovima.

Kako se osjećaj intimnog samoopažanja bude razvijao u nama kontinuiranom upotrebom, moći ćemo vidjeti sve one “Ja” koji služe kao osnovni temelj našem individualnom temperamentu, bilo da je ovaj posljednji sangviničan ili nervozan, flegmatičan ili koleričan.

Iako to možda ne vjerujete, dragi čitaoče, iza temperamenta koji posjedujemo, kriju se u najudaljenijim dubinama naše psihe najodvratnije đavolske kreacije.

Vidjeti takve kreacije, posmatrati te monstruoznosti pakla unutar kojih je zarobljena naša vlastita svijest, postaje moguće uz uvijek progresivan razvoj osjećaja intimnog samoopažanja.

Dok čovjek ne rastvori ove kreacije pakla, ove aberacije samog sebe, nesumnjivo će u dubini, u dnu, nastaviti biti nešto što ne bi trebalo postojati, deformacija, gnusoba.

Najgore od svega je što gnusoba nije svjesna vlastite gnusobe, vjeruje da je lijepa, pravedna, dobra osoba, pa se čak žali na nerazumijevanje drugih, žali zbog nezahvalnosti svojih bližnjih, kaže da je ne razumiju, plače tvrdeći da joj duguju, da su joj platili crnom valutom, itd., itd., itd.

Osjećaj intimnog samoopažanja nam omogućava da sami i direktno provjerimo tajni rad kojim u dato vrijeme rastvaramo ovo ili ono “Ja” (ovu ili onu psihološku manu), moguće otkrivenu u teškim uslovima i kada smo se najmanje nadali.

Jeste li ikada u životu razmišljali o onome što vam se najviše sviđa ili ne sviđa? Jeste li razmišljali o tajnim pokretačima akcije? Zašto želite imati lijepu kuću? Zašto želite imati automobil najnovijeg modela? Zašto uvijek želite biti u trendu? Zašto žudite da ne budete pohlepni? Šta vas je najviše uvrijedilo u datom trenutku? Šta vas je jučer najviše laskalo? Zašto ste se osjećali superiornijim u odnosu na tog i tog, u određenom trenutku? U koje vrijeme ste se osjećali superiornijim u odnosu na nekoga? Zašto ste se uobrazili pričajući o svojim pobjedama? Niste mogli šutjeti kada su ogovarali drugu poznatu osobu? Jeste li primili čašu likera iz učtivosti? Jeste li prihvatili da zapalite, možda nemajući porok, moguće zbog koncepta obrazovanja ili muškosti? Jeste li sigurni da ste bili iskreni u tom razgovoru? A kada se opravdavate, i kada se hvalite, i kada pričate o svojim pobjedama i prepričavate ono što ste već rekli drugima, jeste li shvatili da ste bili sujetni?

Osjećaj intimnog samoopažanja, pored toga što vam omogućava da jasno vidite “Ja” koje rastvarate, omogućit će vam i da vidite patetične i jasne rezultate vašeg unutrašnjeg rada.

U početku su ove kreacije pakla, ove psihičke aberacije koje vas, nažalost, karakterišu, ružnije i monstruoznije od najstrašnijih zvijeri koje postoje na dnu mora ili u najdubljim džunglama zemlje; kako budete napredovali u svom radu, možete dokazati osjećajem unutrašnjeg samoopažanja izvanrednu činjenicu da te gnusobe gube volumen, postaju sve manje…

Zanimljivo je znati da te zvjerske stvari, kako se smanjuju u veličini, kako gube volumen i postaju sve manje, dobijaju na ljepoti, polako poprimaju dječju figuru; na kraju se dezintegrišu, pretvaraju se u kosmičku prašinu, tada se zarobljena Esencija oslobađa, emancipuje, budi.

Nesumnjivo, um ne može fundamentalno promijeniti nijednu psihološku manu; očigledno, razum si može priuštiti da manu označi ovim ili onim imenom, da je opravda, da je prebaci sa jednog nivoa na drugi, itd., ali ne bi mogao sam po sebi da je uništi, dezintegriše.

Hitno nam je potrebna plamteća moć superiornija od uma, moć koja je sama po sebi sposobna da svede ovu ili onu psihološku manu na običnu kosmičku prašinu.

Srećom, u nama postoji ta serpentinska moć, ta divna vatra koju su stari srednjovjekovni alhemičari krstili misterioznim imenom Stella Maris, Djevica mora, Azoe nauke o Hermesu, Tonantzin astečke civilizacije u Meksiku, ta derivacija našeg vlastitog intimnog bića, Bog Majka u nama simbolizovana uvijek sa svetom zmijom Velikih Misterija.

Ako nakon što smo posmatrali i duboko razumjeli ovu ili onu psihološku manu (ovo ili ono “Ja”), molimo našu posebnu Kosmičku Majku, jer svako od nas ima svoju, da dezintegriše, svede na kosmičku prašinu ovu ili onu manu, to “Ja”, razlog našeg unutrašnjeg rada, možete biti sigurni da će ono izgubiti volumen i polako se pulverizovati.

Sve ovo prirodno podrazumijeva uzastopne temeljne radove, uvijek kontinuirane, jer se nijedno “Ja” ne može dezintegrisati trenutno. Osjećaj intimnog samoopažanja moći će vidjeti progresivni napredak rada vezanog za gnusobu koju zaista želimo dezintegrisati.

Stella Maris je, iako se čini nevjerovatnim, astralni potpis ljudske seksualne moći.

Očigledno, Stella Maris ima efektivnu moć da dezintegriše aberacije koje nosimo u našem psihološkom unutrašnjem biću.

Odrubljivanje glave Ivanu Krstitelju je nešto što nas poziva na razmišljanje, nikakva radikalna psihološka promjena ne bi bila moguća ako prethodno ne prođemo kroz odrubljivanje glave.

Naše vlastito izvedeno biće, Tonantzin, Stella Maris kao električna snaga nepoznata cijelom čovječanstvu i koja je latentna u samoj dubini naše psihe, očigledno uživa u moći koja joj omogućava da odrubi glavu bilo kojem “Ja” prije konačne dezintegracije.

Stella Maris je ona filozofska vatra koja je latentna u svakoj organskoj i neorganskoj materiji.

Psihološki impulsi mogu izazvati intenzivnu akciju te vatre i tada odrubljivanje glave postaje moguće.

Nekim “Ja” se obično odrubi glava na početku psihološkog rada, drugima u sredini, a posljednjima na kraju. Stella Maris kao vatrena seksualna snaga ima punu svijest o radu koji treba obaviti i obavlja odrubljivanje glave u pravom trenutku, u odgovarajućem trenutku.

Dok se ne dogodi dezintegracija svih ovih psiholoških gnusoba, svih ovih razvrata, svih ovih prokletstava, krađe, zavisti, tajnog ili otvorenog preljuba, ambicije za novcem ili psihičkim moćima, itd., čak i ako vjerujemo da smo časni ljudi, ispunjavači riječi, iskreni, ljubazni, milosrdni, lijepi iznutra, itd., očigledno nećemo biti ništa više od okrečenih grobova, lijepih izvana, ali iznutra punih odvratne truleži.

Knjiga znanja, pseudo-mudrost, potpune informacije o svetim spisima, bilo da su oni sa istoka ili zapada, sa sjevera ili juga, pseudo-okultizam, pseudo-ezoterizam, apsolutna sigurnost da smo dobro dokumentovani, netolerantni sektaštvo sa punim uvjerenjem, itd., ničemu ne služi jer u stvarnosti postoji samo u dnu ono što ignorišemo, kreacije pakla, prokletstva, monstruoznosti koje se kriju iza lijepog lica, iza časnog lica, ispod presvetog ruha svetog vođe, itd.

Moramo biti iskreni prema sebi, pitati se šta želimo, ako smo došli u Gnostičko učenje iz čiste znatiželje, ako zaista ne želimo proći kroz odrubljivanje glave, onda obmanjujemo sami sebe, branimo vlastitu trulež, postupamo licemjerno.

U najcjenjenijim školama ezoterijske mudrosti i okultizma postoje mnogi iskreni pogrešni ljudi koji zaista žele da se samoostvare, ali koji nisu posvećeni dezintegraciji svojih unutrašnjih gnusoba.

Mnogo je ljudi koji pretpostavljaju da je dobrim namjerama moguće doći do posvećenja. Očigledno, dok se intenzivno ne radi na onim “Ja” koje nosimo u sebi, oni će nastaviti da postoje ispod temelja pobožnog pogleda i dobrog ponašanja.

Došlo je vrijeme da saznamo da smo zlikovci prerušeni u odjeću svetosti; ovce u vučjoj koži; kanibali obučeni u viteško odijelo; dželati skriveni iza svetog znaka križa, itd.

Koliko god se veličanstveno pojavljivali unutar naših hramova, ili unutar naših učionica svjetlosti i harmonije, koliko god nas naši bližnji vidjeli spokojnim i slatkim, koliko god se činili časnim i poniznim, u dnu naše psihe i dalje postoje sve gnusobe pakla i sve monstruoznosti ratova.

U Revolucionarnoj Psihologiji nam postaje očigledna potreba za radikalnom transformacijom, a to je moguće samo objavljujući sami sebi rat na smrt, nemilosrdan i okrutan.

Zaista, svi mi ne vrijedimo ništa, svako od nas je nesreća zemlje, ono što je vrijedno prezira.

Srećom, Ivan Krstitelj nas je naučio tajni put: UMRIJETI U SEBI SAMIMA ODSTRANJIVANJEM PSIHOLOŠKE GLAVE.