Dva Svijeta

Posmatrati i posmatrati sebe su dvije potpuno različite stvari, međutim, obje zahtijevaju pažnju.

U posmatranju, pažnja je usmjerena prema van, prema vanjskom svijetu, kroz prozore osjetila.

U samo-posmatranju, pažnja je usmjerena prema unutra i za to osjetila vanjske percepcije ne služe, što je više nego dovoljan razlog da početniku bude teško posmatrati svoje intimne psihološke procese.

Polazna tačka službene nauke u njenom praktičnom aspektu je ono što je posmatrano. Polazna tačka rada na sebi je samo-posmatranje, ono što se može samo-posmatrati.

Neupitno, ove dvije polazne tačke citirane u redovima iznad vode nas u potpuno različitim smjerovima.

Mogao bi neko ostarjeti zarobljen između popustljivih dogmi službene nauke, proučavajući vanjske fenomene, posmatrajući ćelije, atome, molekule, sunca, zvijezde, komete, itd., bez da iskusi ikakvu radikalnu promjenu unutar sebe.

Vrsta znanja koja iznutra transformiše nekoga nikada se ne bi mogla postići vanjskim posmatranjem.

Pravo znanje koje zaista može uzrokovati temeljnu unutrašnju promjenu u nama temelji se na direktnom samo-posmatranju sebe.

Hitno je reći našim gnostičkim studentima da se posmatraju i u kojem smislu se trebaju samo-posmatrati i razloge za to.

Posmatranje je sredstvo za mijenjanje mehaničkih uslova svijeta. Unutrašnje samo-posmatranje je sredstvo za intimnu promjenu.

Kao sekvenca ili posljedica svega ovoga, možemo i moramo naglasiti, da postoje dvije vrste znanja, vanjsko i unutrašnje, i da osim ako nemamo u sebi magnetni centar koji može razlikovati kvalitete znanja, ova mješavina dva plana ili reda ideja mogla bi nas dovesti do zbunjenosti.

Uzvišene pseudo-ezoterične doktrine s izraženim znanstvenim podlogom pripadaju području onoga što se može posmatrati, međutim, mnogi aspiranti ih prihvaćaju kao unutrašnje znanje.

Nalazimo se, dakle, pred dva svijeta, vanjskim i unutrašnjim. Prvi od njih se percipira putem osjetila vanjske percepcije; drugi može biti primjetan samo putem osjetila unutrašnjeg samo-posmatranja.

Misli, ideje, emocije, čežnje, nade, razočaranja, itd., su unutrašnji, nevidljivi za obična, uobičajena osjetila, a ipak su za nas stvarniji od stola u blagovaonici ili fotelja u dnevnoj sobi.

Svakako, mi živimo više u našem unutrašnjem svijetu nego u vanjskom; to je neosporivo, neoborivo.

U našim Unutrašnjim Svjetovima, u našem tajnom svijetu, volimo, želimo, sumnjamo, blagoslivljamo, proklinjemo, čeznemo, patimo, uživamo, bivamo prevareni, nagrađeni, itd., itd., itd.

Neupitno, dva svijeta, unutrašnji i vanjski, su eksperimentalno provjerljivi. Vanjski svijet je ono što se može posmatrati. Unutrašnji svijet je ono što se može samo-posmatrati u sebi i unutar sebe, ovdje i sada.

Ko zaista želi upoznati “Unutrašnje Svjetove” planeta Zemlje ili Sunčevog sistema ili Galaksije u kojoj živimo, mora prethodno upoznati svoj intimni svijet, svoj unutrašnji, poseban život, svoje vlastite “Unutrašnje Svjetove”.

“Čovječe, upoznaj sebe i upoznat ćeš Svemir i Bogove”.

Što se više istražuje ovaj “Unutrašnji Svijet” zvan “Ja”, to će više shvatiti da živi istovremeno u dva svijeta, u dvije stvarnosti, u dva područja, vanjskom i unutrašnjem.

Na isti način kao što je nekome neophodno naučiti hodati u “vanjskom svijetu”, kako ne bi pao u provaliju, ne izgubio se na ulicama grada, odabrao svoje prijatelje, ne družio se s pokvarenima, ne jeo otrov, itd., tako i putem psihološkog rada na sebi učimo hodati u “Unutrašnjem Svijetu” koji se može istraživati putem samo-posmatranja.

Stvarno, osjetilo samo-posmatranja je atrofiralo u dekadentnoj ljudskoj rasi ovog mračnog doba u kojem živimo.

Kako mi ustrajemo u samo-posmatranju, osjetilo intimnog samo-posmatranja će se progresivno razvijati.