Samoposmatranje

Intimno samoposmatranje je praktično sredstvo za postizanje radikalne transformacije.

Znati i promatrati su različiti. Mnogi brkaju promatranje sebe s znanjem. Znamo da sjedimo na stolici u sobi, ali to ne znači da promatramo stolicu.

Znamo da se u datom trenutku nalazimo u negativnom stanju, možda s nekim problemom ili zabrinuti zbog ovog ili onog pitanja ili u stanju nemira ili neizvjesnosti, itd., ali to ne znači da to promatramo.

Osjećate li antipatiju prema nekome? Ne podnosite li određenu osobu? Zašto? Reći ćete da poznajete tu osobu… Molim vas!, Promatrajte je, znati nikada nije promatrati; ne brkajte znati s promatranjem…

Promatranje sebe koje je sto posto aktivno, je sredstvo promjene sebe, dok znanje, koje je pasivno, nije.

Uistinu, znati nije čin pažnje. Pažnja usmjerena unutar sebe, prema onome što se događa u našoj nutrini, je nešto pozitivno, aktivno…

U slučaju osobe prema kojoj osjećamo antipatiju tek tako, zato što nam se prohtije i mnogo puta bez ikakvog razloga, primjećujemo mnoštvo misli koje se gomilaju u umu, skupinu glasova koji govore i viču nesređeno unutar nas samih, što govore, neugodne emocije koje se javljaju u našoj nutrini, neugodan okus koji sve to ostavlja u našoj psihi, itd., itd., itd.

Očito u takvom stanju shvaćamo i da se iznutra odnosimo vrlo loše prema osobi prema kojoj osjećamo antipatiju.

No, da bismo vidjeli sve ovo, neupitno je potrebna pažnja namjerno usmjerena prema unutrašnjosti sebe; ne pasivna pažnja.

Dinamična pažnja doista dolazi od promatračke strane, dok misli i emocije pripadaju promatranoj strani.

Sve to nas navodi da shvatimo da je znati nešto potpuno pasivno i mehaničko, u očitom kontrastu s promatranjem sebe koje je svjesni čin.

Ne želimo time reći da ne postoji mehaničko samoposmatranje, no takva vrsta promatranja nema nikakve veze s psihološkim samoposmatranjem na koje se pozivamo.

Misliti i promatrati također su vrlo različiti. Bilo koji pojedinac može si priuštiti luksuz da razmišlja o sebi koliko god želi, ali to ne znači da se doista promatra.

Moramo vidjeti različite “Ja” u akciji, otkriti ih u našoj psihi, shvatiti da unutar svakog od njih postoji postotak naše vlastite svijesti, pokajati se što smo ih stvorili, itd.

Tada ćemo uzviknuti. “Ali što ovo Ja radi?” “Što govori?” “Što želi?” “Zašto me muči svojom požudom?”, “Svojim bijesom?”, itd., itd., itd.

Tada ćemo vidjeti unutar sebe, cijeli taj niz misli, emocija, želja, strasti, privatnih komedija, osobnih drama, razrađenih laži, govora, izgovora, morbidnosti, ležaja užitka, prizora požude, itd., itd., itd.

Mnogo puta prije nego što zaspimo, u točnom trenutku prijelaza između budnosti i sna, osjećamo unutar vlastitog uma različite glasove koji razgovaraju jedni s drugima, to su različiti Ja koji moraju u tim trenucima prekinuti svaku vezu s različitim centrima našeg organskog stroja kako bi se zatim uronili u molekularni svijet, u “Peti Dimenziju”.