Povratak i Ponovljivost

Čovjek je ono što je njegov život, ako čovjek ne promijeni ništa unutar sebe, ako radikalno ne transformira svoj život, ako ne radi na sebi, gubi vrijeme jadno.

Smrt je povratak na sam početak njegovog života s mogućnošću da ga ponovi ponovo.

Mnogo je rečeno u pseudo-ezoterijskoj i pseudo-okultističkoj literaturi, o temi sukcesivnih života, bolje je da se bavimo sukcesivnim egzistencijama.

Život svakog od nas sa svim svojim vremenima je uvijek isti, ponavljajući se iz egzistencije u egzistenciju, kroz nebrojene vijekove.

Neosporno nastavljamo u sjemenu naših potomaka; ovo je nešto što je već dokazano.

Život svakog od nas pojedinačno, je živi film koji, kada umremo, nosimo u vječnost.

Svako od nas nosi svoj film i ponovo ga donosi da ga ponovo projicira na ekranu nove egzistencije.

Ponavljanje drama, komedija i tragedija, je fundamentalni aksiom Zakona Ponavljanja.

U svakoj novoj egzistenciji se uvijek ponavljaju iste okolnosti. Akteri takvih scena koje se uvijek ponavljaju, su ti ljudi koji žive unutar nas, “Ja”.

Ako dezintegriramo te aktere, te “Ja” koji uzrokuju scene našeg života koje se uvijek ponavljaju, onda bi ponavljanje takvih okolnosti postalo više nego nemoguće.

Očigledno, bez aktera ne može biti scena; ovo je nešto neoborivo, neosporivo.

Tako se možemo osloboditi Zakona Povratka i Ponavljanja; tako možemo postati istinski slobodni.

Očigledno, svaki od likova (Ja) koje nosimo unutar sebe, ponavlja iz egzistencije u egzistenciju svoju istu ulogu; ako ga dezintegriramo, ako glumac umre, uloga se završava.

Razmišljajući ozbiljno o Zakonu Ponavljanja ili ponavljanja scena u svakom Povratku, otkrivamo auto-opservacijom intimnom, tajne poluge ovog pitanja.

Ako smo u prošloj egzistenciji u dobi od dvadeset i pet (25) godina imali ljubavnu avanturu, neosporno je da će “Ja” te obaveze tražiti damu svojih snova u dvadeset i petoj (25) godini nove egzistencije.

Ako je dama u pitanju tada imala samo petnaest (15) godina, “Ja” te avanture će tražiti svog voljenog u novoj egzistenciji u istoj pravoj dobi.

Jasno je razumjeti da se dva “Ja”, i njegovo i njeno, traže telepatski i ponovo se susreću kako bi ponovili istu ljubavnu avanturu iz prošle egzistencije…

Dva neprijatelja koja su se borila na smrt u prošloj egzistenciji, tražit će se ponovo u novoj egzistenciji da ponove svoju tragediju u odgovarajućoj dobi.

Ako su dvije osobe imale spor oko nekretnina u dobi od četrdeset (40) godina u prošloj egzistenciji, u istoj dobi će se tražiti telepatski u novoj egzistenciji da ponove isto.

Unutar svakog od nas žive mnogi ljudi puni obaveza; to je neosporivo.

Lopov u sebi nosi pećinu lopova s različitim delikventnim obavezama. Ubica nosi unutar sebe “klub” ubica, a požudni nosi u svojoj psihi “Kuću Sastanaka”.

Ono što je ozbiljno u svemu ovome je da intelekt ignorira postojanje takvih ljudi ili “Ja” unutar sebe i takvih obaveza koje se fatalno ispunjavaju.

Sve ove obaveze Ja koji žive unutar nas, se dešavaju ispod našeg razuma.

To su činjenice koje ignoriramo, stvari koje nam se događaju, događaji koji se obrađuju u podsvijesti i nesvjesnom.

S pravom nam je rečeno da nam se sve događa, kao kad pada kiša ili kao kad grmi.

Zaista imamo iluziju da radimo, međutim, ništa ne radimo, događa nam se, ovo je fatalno, mehaničko…

Naša osobnost je samo instrument različitih ljudi (Ja), pomoću kojeg svaka od tih ljudi (Ja), ispunjava svoje obaveze.

Ispod naše kognitivne sposobnosti se događaju mnoge stvari, nažalost ignoriramo ono što se događa ispod našeg siromašnog razuma.

Smatramo se mudrima kada zapravo ne znamo ni da ne znamo.

Mi smo jadne cjepanice, nošene razjarenim valovima mora egzistencije.

Izaći iz ove nesreće, iz ove nesvjesnosti, iz tako jadnog stanja u kojem se nalazimo, moguće je samo umirući u sebi…

Kako bismo se mogli probuditi bez prethodnog umiranja? Samo sa smrću dolazi novo! Ako sjeme ne umre, biljka se ne rađa.

Ko se istinski probudi, stječe iz tog razloga potpunu objektivnost svoje svijesti, autentično prosvjetljenje, sreću…