Пређи на садржај

Koncept i Realnost

Ko ili šta može garantovati da su koncept i stvarnost apsolutno jednaki?

Koncept je jedno, a stvarnost drugo, i postoji tendencija da se precene sopstveni koncepti.

Stvarnost jednaka konceptu je nešto gotovo nemoguće, međutim, um hipnotisan sopstvenim konceptom uvek pretpostavlja da su on i stvarnost jednaki.

Svakom psihološkom procesu, pravilno strukturiranom pomoću tačne logike, suprotstavlja se drugi, različit, snažno formiran sa sličnom ili superiornom logikom, i šta onda?

Dva uma strogo disciplinovana unutar čvrstih intelektualnih struktura, raspravljajući međusobno, polemišući, o takvoj ili onakvoj stvarnosti, veruju svaki u tačnost sopstvenog koncepta i u netačnost tuđeg koncepta, ali ko od njih je u pravu? Ko bi mogao iskreno da garantuje u jednom ili drugom slučaju? U kojem od njih su koncept i stvarnost jednaki?

Nesumnjivo, svaka glava je svet za sebe i u svima nama postoji neka vrsta papskog i diktatorskog dogmatizma koji želi da nas uveri u apsolutnu jednakost koncepta i stvarnosti.

Koliko god jake bile strukture rezonovanja, ništa ne može garantovati apsolutnu jednakost koncepta i stvarnosti.

Oni koji su samo-zatvoreni unutar bilo kakvog intelektualnog logističkog postupka uvek žele da usklade stvarnost fenomena sa razrađenim konceptima, a to nije ništa drugo do rezultat razumne halucinacije.

Otvoriti se novom je teška lakoća klasika; nažalost, ljudi žele da otkriju, da vide u svakom prirodnom fenomenu sopstvene predrasude, koncepte, predkoncepte, mišljenja i teorije; niko ne zna da bude prijemčiv, da vidi novo čistog i spontanog uma.

Bilo bi poželjno da fenomeni govore mudrom; nažalost, mudri ovih vremena ne znaju da vide fenomene, već samo žele da vide u njima potvrdu svih svojih predkoncepata.

Iako se čini neverovatnim, savremeni naučnici ništa ne znaju o prirodnim fenomenima.

Kada u prirodnim fenomenima vidimo isključivo sopstvene koncepte, sigurno ne vidimo fenomene, već koncepte.

Međutim, glupi naučnici, opčinjeni svojim fascinantnim intelektom, veruju na glup način da je svaki njihov koncept apsolutno jednak takvom ili onakvom fenomenu koji posmatraju, a stvarnost je drugačija.

Ne negiramo da će naše tvrdnje odbaciti svako ko je samo-zatvoren bilo kojim logističkim postupkom; nesumnjivo, papska i dogmatska uslovljenost intelekta ni na koji način ne bi mogla da prihvati da se takav ili onakav pravilno razrađen koncept ne poklapa tačno sa stvarnošću.

Čim um, kroz čula, posmatra takav ili onakav fenomen, odmah žuri da ga obeleži takvim ili onakvim naučnim terminom koji nesumnjivo služi samo kao zakrpa za prikrivanje sopstvenog neznanja.

Um zaista ne zna da bude prijemčiv za novo, već zna da izmišlja veoma komplikovane termine kojima nastoji da na samo-obmanjujući način kvalifikuje ono što sigurno ne zna.

Govoreći ovog puta u Sokratovom smislu, reći ćemo da um ne samo da ne zna, već, štaviše, ne zna da ne zna.

Savremeni um je užasno površan, specijalizovao se za izmišljanje veoma teških termina kako bi prikrio sopstveno neznanje.

Postoje dve vrste nauke: prva nije ništa drugo do trulež subjektivnih teorija koje svuda ima. Druga je čista nauka velikih prosvetljenih, objektivna nauka Bića.

Nesumnjivo, ne bi bilo moguće prodreti u amfiteatar kosmičke nauke, ako pre toga nismo umrli u sebi.

Potrebno je da dezintegrišemo sve one nepoželjne elemente koje nosimo u sebi, a koji u celini čine Ja psihologije.

Sve dok je superlativna svest bića i dalje zatvorena između mene samog, između sopstvenih koncepata i subjektivnih teorija, apsolutno je nemoguće direktno upoznati surovu stvarnost prirodnih fenomena u sebi.

Ključ laboratorije prirode drži u svojoj desnoj ruci Anđeo Smrti.

Veoma malo možemo naučiti od fenomena rođenja, ali od smrti možemo naučiti sve.

Nepovređeni hram čiste nauke nalazi se u dnu crnog groba. Ako seme ne umre, biljka se ne rađa. Samo sa smrću dolazi novo.

Kada Ego umre, svest se budi da vidi stvarnost svih fenomena prirode onakvim kakvi su u sebi i sami po sebi.

Svest zna šta direktno doživljava sama, surovi realizam života izvan tela, afekata i uma.